VIJESTI I ČLANCI OBJAVLJENI U FILDŽANU VIŠKA BROJ 567
Iz sadržaja broja 567:
Kako bivši logoraši danas u BiH grade mir
„Izaberimo mir zajedno“ zajednički je projekat CARITASA i CRS-a u okviru kojeg je snimljen i dokumentarni film. Glavni protagonisti filma su bivši logoraši sve tri nacije u BiH, koji kroz svoja iskustva šalju poruku mira i pouke o strahotama rata. Stanislav Krezić, Anđelko Kvesić, Amir Omerspahić, Janko Samouković su bivši logoraši. Godinama preživljene traume potisikivali su duboko u sebi i daleko od javnosti u nadi da će ih zaboraviti, ali kažu kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve teže. Onog trenutka kada su odlučili javno progovoriti o svojim mukama i mučiteljima kroz program „Izaberimo mir“ oslobodili su potiskivane emocije i traume i uskoro osjetili olakšanje.
Zagreb nema pojma što su to vehabije... Zagreb ima svoje muslimane, a muslimani i Zagreb vole se javno
"Uzmemo naočale i idemo u dućan! I supruga i ja. I čitamo što piše u deklaraciji. S voćem i povrćem nema problema, kao ni s ribom, a znamo meso nabavljati i preko restorana u džamiji", kaže Fahrudin, koji svoj zagrebački islam živi punim plućima, zajedno sa svojom obitelji, susjedima katolicima i svima ostalima koji u različitostima među ljudima ne vide prepreke.
Pročitajte kompletne članke:
Kako bivši logoraši danas u BiH grade mir
„Izaberimo mir zajedno“
zajednički je projekat CARITASA i CRS-a u okviru kojeg je snimljen i
dokumentarni film. Glavni protagonisti filma su bivši logoraši sve tri nacije u
BiH, koji kroz svoja iskustva šalju poruku mira i pouke o strahotama rata.
Stanislav Krezić, Anđelko Kvesić, Amir Omerspahić, Janko Samouković su bivši
logoraši. Godinama preživljene traume potisikivali su duboko u sebi i daleko od
javnosti u nadi da će ih zaboraviti, ali kažu kako je vrijeme prolazilo, bilo je
sve teže.
Onog trenutka kada su odlučili javno progovoriti o svojim mukama i mučiteljima
kroz program „Izaberimo mir“ oslobodili su potiskivane emocije i traume i uskoro
osjetili olakšanje.
Naročito kada su shvatili da nisu sami, te da su strahote rata, tamnovanja i
mučenja proživjeli i drugi, kaže Stanislav Krezić, koji je pet i po mjeseci
proveo u logoru pod kontrolom Armije BiH Potoci u blizini Mostara:
„Logoraši koji su najviše prošli, najteži put, kad se nađu vrlo brzo dođu do
zajedničkog cilja, a nama je zajednički cilj da reknemo šta nam se desilo u
logorima. Čak ne trebamo ni imena govoriti – svi bi shvatili da su logori
potpuno isti bili u sva tri naroda. Mi smo prošli dvije godine ovoga programa.
Ispočetka sam mislio da nikad neću pričati o zločinu koji sam vidio. Kasnije sam
vidio da, kad smo počeli javno govoriti i izlaziti na javne tribine, na ovaj
način mogu pomoći mladima, da doprinesem ovome društvu da ne bi došlo ovo zlo
ponovo nekada. Naše priče kad čujete, onda vidite da su sasvim iste te priče iz
tri različita naroda i od tri različita čovjeka koja to pričaju.“
Amir Omerspahić kao dvadesetogodišnji mladić nakon pada Žepe odveden je u logor
Šljivovica kod Užica, gdje je proveo pola godine. Kaže da je kao i svi drugi
zatvorenici preživio goglotu ratnog logora, ali da ipak u vremenu zla postoje i
dobri ljudi. Upravo jedan takav spasio je život ovog, tada golobardog mladića, a
Amir je svog spasioca ponovo sreo prije nekoliko mjeseci u Višegradu:
„Meni je doktor spasio život u Užicu. Ja sam imao gangrenu pošto su mi Srbi, ti
vojnici dok sam bio kod njih, pa su nas predali MUP-u Srbije, prebili prste. I
ja sam dobio gangrenu. Taj me doktor spasio u Užicu kad sam došao u bolnicu. Da
mi je neko to reko, ne bih mogao vjerovati, ali čovjek mi je, nit me zna ni
pozna, spasio život. Tog sam doktora prije tri mjeseca sreo u Višegradu, oči u
oči. Bilo je emocija, bilo mi je teško, pustio sam i suze, vjerujte. Ja to kažem
ljudima sada, mlađim generacijama, da ne dijele ljude po vjeri i naciji, nego
samo na dobre i loše. Taj doktor primio me ljubazno u bolnici, odsjekao mi je
jedan dio palca, ostala mi ruka - bila je ruka u pitanju, za dva dana bi mi
odsijekli i ruku. Da li bih preživio ko zna, jer sam imao gangernu.“
Najspremniji oprostiti
Kako je izgledao ponovni susret, Amir priča:
„Bilo mu je drago. Kaže
da me vidio kao preplašenog dječaka. Kaže: ’Vidio sam da si zbunjen, preplašen.’
Bio sam mršav i prljav - nismo se gore ni kupali, ništa, to je bila katastrofa.
I čovjek priča: ’Moje je da liječim ljude bez obzira ko su i šta su.’ Ja sam o
tom doktoru pričao i prije nego što smo se počeli ovo družiti, ja sam pričao
kako mi je taj čovjek spasio život. Imam sliku, slikao sam se sa njim, evo kući.
Držim je ovdje, u dnevnoj prostoriji i ko me god pita ko ti je ovo, to je doktor
koji me spasio kad mi je bilo najteže.“
A da je humanosti bilo i među mecima zaraćenih strana na prvim linijama fronta,
svjedoči i priča Anđelka Kvesića iz Busovače koji je ranjen kao pridadnik HVO-a
u blizni Zenice, potom zarobljen i odveden u tamošnju bolnicu:
„Meni je, prije svega, pomogao doktor Omer. Bio sam ranjen, povremeno sam
dolazio svijesti, pa sam čuo da mu je bolničarka rekla: ’Doktore, imamo još samo
dva zavoja’, iako je ona znala da sam ja bio njen nastavnik, on je rekao: ’Ne
pitam te koliko imamo nego daj, jer se mora pružiti pomoć.’ Druga je vozač koji
me vozio od Lašve do Zenice, ne znam koliko, ali bezbroj puta dozivao me da ne
bih zaspao jer se on bojao da ne bih umro. Kad smo došli u zeničku bolnicu, kad
ga je doktor pitao:’Kako ti pripadnik Armije BiH voziš ranjenog pripadnika HVO-a’,
on mu je rekao: ’Doktore, radite vi svoj posao, a ja radim svoj.’“
Gotovo je nevjerovatno da oni koji su najviše patili ili još uvijek pate od
posljedica rata, najspremniji su oprostiti i krenuti dalje jer, kako kažu,
živjeti se mora. A kada se mora, onda je lakše i ljepše oprostiti nego mrziti,
vjeruje Anđelko Kvesić:
"Zaboraviti djela se ne mogu, ali se oprostiti i pomiriti mora. Do pomirenja
mora doći i ljudi s ljudima moraju živjeti. I ja mislim da je najljudskije djelo
znati oprostiti onome ko ti je nanio određeno zlo. Svakako da je oprost jedno
djelo koje u čovjekovoj duši stvara određeno zadovoljstvo.“
I ovdje se priča o ljudima i ljudskosti, njihovoj patnji i oprostu ne završava
nego, čini se, upravo počinje - bar tako vjeruju naši junaci.
Žana Kovačević
Slobodna Evropa
Zagreb nema pojma što su to vehabije... Zagreb ima svoje muslimane, a muslimani i Zagreb vole se javno
"Uzmemo naočale i idemo u dućan! I supruga i ja. I čitamo što piše u deklaraciji. S voćem i povrćem nema problema, kao ni s ribom, a znamo meso nabavljati i preko restorana u džamiji", kaže Fahrudin, koji svoj zagrebački islam živi punim plućima, zajedno sa svojom obitelji, susjedima katolicima i svima ostalima koji u različitostima među ljudima ne vide prepreke
Petak je za Fahrudina
Mujkanovića i njegovu obitelj poseban dan u svakom tjednu. Petak je za
zagrebačke muslimane, baš kao i svu njihovu subraću diljem islamskoga svijeta,
dan posebne molitve – džuma-namaza – koji se klanja samo toga dana i, premda
najveći broj muslimana ne propušta ni jedan od pet namaza (molitvi i klanjanja)
tijekom svakoga dana, petak je upravo zbog džume s hutbom (nagovorom,
propovijedi imama) nekako najvažniji.
– Ponekad zbog naravi posla koji radim nisam u mogućnosti svaki petak biti u
džamiji, ali svakako gledam da ne propustim dvije ili tri hutbe – kaže nam
Fahrudin Mujkanović, poslije središnje tjedne molitve ovoga petka, prve nakon
Kurban-bajrama koji se tradicionalno slavi četiri dana. No ove je godine na taj
blagdan bio navučen tamni oblak nemilog incidenta u Sarajevu koji je izazvao
vehabija Mevlid Jašarević kada je kalašnjikovom napao američko veleposlanstvo u
Sarajevu.
Zagreb nema pojma što su to vehabije. Zagreb ima svoje muslimane, a muslimani i
Zagreb vole se javno.
– Sjajno je ovdje. Kao čovjek osjećam se odlično u Zagrebu. I kao musliman.
Sretan sam i kao građanin – kaže Fahrudin Mujkanović kada ga pitamo kako je biti
musliman u Zagrebu.
Njegova obitelj prvo je živjela na Trešnjevci, a sada stanuju u zagrebačkoj
Dubravi. Nikada, kažu, nisu imali problema ni s kim. Ni sa susjedima ni na poslu.
Mladencima je bilo 27 godina
– Mi kao muslimani, pripadnici islama, možemo reći da živimo ponosno, sretno i
zadovoljno – kažu Mujkanovići koji su, kao i većina zagrebačkih muslimana,
podrijetlom iz Bosne.
Fahrudin se u Zagreb doselio prije točno 30 godina. Rodom je iz bosanske
Posavine, iz Gradačca, a otac mu je radio u zagrebačkoj građevinskoj tvrtki
Vladimir Gortan pa, kad je vidio da je raspisan natječaj za posao koji bi mogao
biti za njegova sina, pozvao ga je da se javi.
– Srednju školu završio sam u Gradačcu, a zagrebačka Elka tražila je baš nekoga
moga profila za rad s gumom pa sam se javio na natječaj i odmah dobio posao. I
danas sam u Elki, ali na drugom radnom mjestu – kaže Fahrudin. U Zagrebu se i
oženio. Za muslimanku, naravno. I Bosanku, dakako.
– U Zagrebu sam živjela prije Fahrudina. Završila sam srednju trgovačku školu i
radila u ondašnjem Unikonzumu, današnjem Konzumu – kazuje Aziada Mujkanović, a
Fahrudin je prekida:
– Prijatelji su mi je preporučili, rekli da je lijepa, pametna, poštena i –
vjenčali smo se.
Oboje su tada imali 27 godina, a gospođa Mujkanović samo je desetak dana starija
od svoga supruga.
Muslimani su poznati po tome da pažljivo biraju imena svojoj djeci. Ime je
čovjek, a čovjek je ime. Uglavnom su to arapska ili turska imena, čije se
značenje često poklapa s osobnošću onoga koji ga nosi. Tako se Mujkanovićima
1991. rodila kći kojoj su dali ime Beisa, što na perzijskom znači izaslanica (poslanica),
a 1993. sin Amar, čije se ime prevodi kao cvijet, sjaj ili zelenilo. Beisa danas
studira arapski i engleski jezik u Sarajevu, a glas obitelji Mujkanović diljem
svijeta pronio je Amar jer je postao najmlađim zagrebačkim hafizom.
Hafiz je musliman koji cijeli Kur’an zna naizust i njegov je ugled među
vjernicima nemjerljiv.
– Kada je Amaru bilo pet godina, odveo sam ga u džamiju na vjeronauk. Nije to
još bio “pravi” vjeronauk, nego onaj za predškolce. Svaki sam ga vikend vozio na
mekteb u džamiju, a moja Aziada mi je u jednom razgovoru natuknula da razgovaram
s vjeroučiteljem Mevludinom Arslanijem ne bi li Amar počeo učiti Kur’an napamet.
Rekao sam da će biti kako Bog hoće i baš je tako bilo! Nakon sedam dana nazvao
me efendija Arslani i rekao da dovedem Amara da uči s njim – prisjeća se
Fahrudin.
– Dragi je Bog tako odlučio – dodaje njegova supruga Aziada, a mali Amar je prvo,
da bi uopće počeo učiti Kur’an, morao naučiti arapsko pismo
I naučio ga je s pet godina! Za samo 20 školskih sati.
– Imao je nafaku, dar – klima glavom Fahrudin. Amar je sa šest godina počeo
učiti Kur’an, i to svakodnevno. Svaki je dan u sljedećih pet godina izdvajao po
pet-šest sati za učenje kur’anskih sura.
– Svi smo mu pomagali – prisjećaju se Mujkanovići, a Amar je sa 11 godina
položio ispit u Sarajevu, nakon čega su počela natjecanja diljem svijeta, od
Dubaija do Tripolija, a najdraža su mu prva mjesta s tradicionalnih zagrebačkih
natjecanja učača Kur’ana.
Mujkanovići su istinski religiozna muslimanska obitelj. Islam je temelj njihova
života. Svakoga dana mole i žive po vjerskim pravilima.
– Kako se ono kaže, prakticiramo vjeru. Slavimo sve blagdane, postimo, idemo na
teravije (ramazanske molitve) svake večeri u džamiju, na obiteljske iftare (večere
nakon cjelodnevna posta) – s osmijehom kaže Fahrudin, koji volontira i kao član
medžlisa (nešto poput crkvene općine).
Prošloga je tjedna to “prakticiranje” bilo na vrhuncu. Kurban-bajram i
Ramazanski bajram dva su najveća blagdana u godini za muslimane. Kurban je
posvećen hadžu, žrtvi i milosrđu. I Fahrudin je bio na hodočašću u Mekki (hadžu)
2005. jer je obveza svakog zdravog i situiranog muslimana barem jedanput
hodočastiti na izvore vjere.
– Bajram je kruna u životu svakog vjernika, svečanost u obitelj i s rodbinom –
kažu Mujkanovići, koji ne kolju tradicionalnog “kurbana” (u pravilo ovna ili
govedo), nego uplate s ostalim vjernicima određenu svotu u Islamsku zajednicu pa
to meso ide za prehranu djece u gimnaziji i dijeli se siromašnima.
U trgovinu s naočalama
– Podijelimo i susjedima po zgradi u kojoj živimo jer međusobno jedni drugima
čestitamo Bajram i Božić – kaže nam Fahrudin, a na pitanje kako se snalaze u
nabavi hrane i kako izbjegavaju razne aditive koji sadrže i svinjetinu, kaže da
dobro čitaju deklaracije.
– Uzmemo naočale i idemo u dućan! I supruga i ja. I čitamo što piše u
deklaraciji. S voćem i povrćem nema problema, kao ni s ribom, a znamo meso
nabavljati i preko restorana u džamiji – kaže Fahrudin, koji svoj zagrebački
islam živi punim plućima, zajedno sa svojom obitelji, susjedima katolicima i
svima ostalima koji u različitostima među ljudima ne vide prepreke, nego traže
samo ono što je zajedničko i što će ih dovijeka spajati.
Vecernji.hr, DEPO PORTAL/eb)
Zahtjev za ukidanje PDV-a i provizije za pozive na humanitarne telefonske brojeve u BiH
Zbog teške ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini bolesne osobe, a najčešće roditelji teško oboljele djece, su prisiljeni organizovati razne humanitarne akcije u kojima prikupljaju novac za njihovo liječenje.
Jedna od najpopularnijih i najefikasnijih humanitarnih akcija je prikupljanje novca putem humanitarnih telefona preko kojih obični građani, često i oni teškog imovinskog stanja, pozivom na određeni telefonski broj doniraju 1-3 KM za liječenje neke osobe.
Sramota je što država, umjesto da podrži humanost naših građana i ohrabri ih da što masovnije učestvuju u tim akcijama, na račun jedne od najljepših ljudskih osobina – humanosti i “preko leđa“ teško bolesne djece izvlači profit tako što naplaćuje PDV na ovu aktivnost i dopušta telekom operaterima da uzimaju proviziju na svaki poziv.
Ako je BiH spala na to da puni svoje budžete čak i na ovaj način i ako ne ukine odmah ove neljduske namete na humanost, onda smatramo da je naša država definitvno doživjela totalnu moralnu propast.
Zbog svega gore navedenog, mi dole potpisani građani tražimo sljedeće:
1. da Vijeće ministara BiH hitno u parlamentarnu proceduru uputi zahtjev za ukidanje PDV-a na humanitarne telefone.
2. da Parlamentarna skupština BiH po hitnom postupku ukine PDV na humanitarne telefone.
3. da Vlada FBiH i Parlament FBiH hitno nalože telekom operaterima da odmah prekinu uzimanje pristupnih taksi i provizije na pozive ostvarene putem humanitarnih telefona, a da eventualne tehničke troškove ovih akcija pokriva iz svojih budžetskih i nebudžetskih sredstava, kao i da im nalože da po završetku neke akcije što prije prebace prikupljeni novac osobi za koju je akcija pokrenuta.
Link za peticiju:
http://www.petitiononline.com/humbroj/petition.html
